Pet faza žalovanja, objašnjenih na jednostavan način

Gotovo su svi čuli za „pet faza žalovanja” koje je opisala psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross. Korisne su da imenujemo ono što osjećamo, ali samo ako ih dobro razumijemo: nisu stepenice kojima se penjemo jednu po jednu, nego stanja koja dolaze i odlaze.

Pet faza

• Poricanje. „Ne može biti.” Um ublažava udarac na svoj način; to je zaštita, a ne ludilo.
• Ljutnja. Na liječnike, na život, na sebe, čak i na onoga tko je otišao. Neugodna je, ali dio je procesa.
• Pogađanje. Ono „što bi bilo da…”: da smo prije otišli liječniku, da sam ja bio ondje. Prevrtanje nemogućega pokušaj je povratka kontrole.
• Tuga. Duboka bol kad prihvatimo stvarnost. Nije sama po sebi depresija: to je zdrav odgovor na golem gubitak.
• Prihvaćanje. Ne znači biti dobro niti zaboraviti. Znači naučiti živjeti s odsutnošću.

Ono što nitko ne kaže

Faze se miješaju, ponavljaju i nemaju raspored. Možemo u utorak biti u prihvaćanju, a u srijedu u ljutnji, i oboje je normalno. Uspoređivanje s tuđim žalovanjem samo dodaje osjećaj krivnje.

Kada potražiti pomoć

Ako nakon više mjeseci bol onemogućuje jelo, san ili rad, ili se pojave misli o samoozljeđivanju, vrijeme je za razgovor sa stručnjakom. Potražiti pomoć u žalovanju jednako je razumno kao staviti gips na slomljenu kost.

Rituali pomažu

Posjet grobu, pisanje pisma, ponovno čitanje izraza sućuti na spomen-stranici, paljenje svijeće na važne datume… Mali rituali daju boli mjesto i oblik. A to, malo-pomalo, unosi red u nutrinu.