Kratka povijest osmrtnica: od pergamenta do interneta

Javno objaviti smrt potreba je stara koliko i gradovi. Promijenila se samo oglasna ploča.

Zvona i župne objave

Stoljećima se vijest širila od usta do usta i uz zvuk zvona: mrtvačko zvono javljalo je cijelom selu. U crkvama su se čitala imena preminulih toga tjedna i to je čitanje, u praksi, bilo osmrtnica zajednice.

Tiskana osmrtnica

S tiskarskim strojem stigle su spomen-sličice i obavijesti o smrti koje su obitelji dijelile, a s novinama 19. stoljeća moderna osmrtnica: onaj okvir s križem, imenom i datumima koji je više od sto godina bio služben način da se sazna tko je umro. U mnogim su se kućama osmrtnice čitale prve.

Dvadeseto stoljeće: uspon i cijena

Novinska osmrtnica postala je i društveni simbol: što veći okvir, to važnija obitelj. Objava je koštala — i još košta — mnogo, a trajala je točno jedan dan.

Digitalno doba

Internet je promijenio dva vječna ograničenja: prostor i vrijeme. Spomen-stranica na internetu ne mora sažeti život u četiri retka niti nestaje s jučerašnjim novinama. A dodaje i nešto novo: sudjelovanje. Izrazi sućuti, nekoć privatni, sada se okupljaju na jednom mjestu, a tko je daleko, može se oprostiti jednako kao onaj tko živi u susjedstvu.

Ono što se ne mijenja

Temeljna je potreba ista još od zvona: reći svijetu da je netko bio važan i dati zajednici mjesto gdje će jedni druge tješiti. Samo što se to mjesto sada ne briše.